Kategorija: Objave

Posted in Objave

ZAŠTO „UČITI KAKO UČITI“ NIJE MODERNA IZMIŠLJOTINA

Posted on by logikum91

U moru informacija u kojima je ponekad teško odrediti što je istinito, provjereno i etablirano potrebno je posegnuti za poviješću kako bi se otkrilo koliko određeni fenomen ima tradicijske i (vjerojatno) validne postulate.
Načini učenja i modeli stjecanja znanja nisu nusprodukt modernog društva. Ideja da postoji način kako nešto naučiti s razumijevanjem, kako razviti što bolju koncentraciju i produktivnost, nije novotarija nastala na društvenim mrežama, već svoje korijenje ima u antičkoj Grčkoj.

POVIJESNI PREGLED RAZVIJANJA METODA UČENJA

U antičkoj Grčkoj, filozofi poput Sokrata, Platona i Aristotela razmatrali su kako ljudi uče. Sokrat je koristio dijalektičku metodu koja se temelji na principu postavljanja pitanja kako bi učenici sami došli do odgovora.
Platon je isticao unutarnje znanje i važnost razuma, dok je Aristotel promicao empirijsko promatranje i logičko zaključivanje nagovještavajući ideje koje će kasnije postati temelj znanstvenog metoda.


Ipak, ono što je najviše doprinijelo razvoju metode učenja a da datira iz Stare Grčke, su mnemotehnike.
Mnemotehnike (od grčkog mnēmē = pamćenje) razvijene su kako bi pomogle ljudima da pamte velike količine informacija u doba kada nisu postojali tiskani materijali. Najraniji poznati sustav pripisuje se Simonidu iz Keja (5. st. pr. Kr.), koji je razvio metodu mjesta (method of loci ili “mentalna palača”), nakon što je primijetio da može rekonstruirati raspored gostiju u dvorani, prisjećajući se gdje tko od gostiju sjedio.

U srednjem vijeku nastavlja se razvitak metoda učenja posebno su u tome prednjačili monasi i skolastici koji su koristili mnemotehnike za pamćenje svetih tekstova i teoloških komentara. Metoda mjesta se često povezivala s duhovnim meditacijama – npr. zamišljanje Kristova života kao „mentalnog hoda kroz prostor“.
Mnemotehnike su bile viđene ne samo kao intelektualni alat, nego i kao sredstvo za moralno i duhovno usavršavanje.


Toma Akvinski, jedan od intelektualno najvažnijih svetaca, razvio je vlastiti sustav učenja koji se oslanja na osjetilne i receptorne mogućnosti čovjeka koje je usadio Bog.
Na taj način učenje više nema samo jednu dimenziju koja se ponajviše temeljila na mogućnostima pamćenja i memoriranja, nego uzima čovjekovo „shvaćanje“ kao holističku pojavu.
Pamćenje i dalje ima važnu ulogu; pa mislioci poput Giordana Bruna i Raimunda Lulla, razvijaju kompleksne sustave pamćenja bazirane na simbolima, krugovima, božanskim redovima i kombinatorici.
Odmak od navedenog događa se pri pojavi Pestalozzijeva i Froebelova pedagoškog pristupa (18.–19. st.)
Oni su razvili sustave koji uključuju osjećaje, volju i intelekt. Froebel je utemeljio vrtić (Kindergarten) gdje se uči tijekom igre, a razvija i sustav učenja pomoću manipulacije predmetima.
U 20. stoljeću rađa se konstruktivistički pristupi (Bruner, Dewey, Papert…) koji smatraju da učenici grade znanje tako što se simultano razvija i njihov iskustvo. Prvi puta se u povijesti učenik ne smatra pasivnim promatračem, već aktivnim tragačem znanja.

KAKO IZGLEDAJU PROCESI METODA UČENJA DANAS

U prethodnom dijelu pokazali smo kako procesi učenja, usvajanja znanja, razvijanja metoda učenja, nisu moderna pojava, već da svoje korijene imaju još od razdoblja Stare Grčke.
Sada se postavlja pitanje: kako procesi metoda učenja izgledaju danas?
Tijekom povijesti mijenjali su se modeli i pristupi razvoja metoda učenja, a danas smo u razdoblju u kojem je naglasak na samoregulirano učenje: planiranje → izvođenje → praćenje → evaluacija.


Veliki naglasak stavlja se na metakogniciju – u prijevodu – samostalnom praćenju vlastitog razumijevanja.


Učenici se pokušavaju osvijestiti da moraju sami bilježiti vlastiti napredak, da moraju sami voditi bilješke o tome koliko dobro nešto razumiju ili ne razumiju.
Ono što se također prevladava u 21. stoljeću su aktivne metode učenja.


Učenje se više ne uzima kao proces memoriranja što više podataka, ne ide više u smjeru samo pokušaja logičkog povezivanja različitih informacija, ono se formira tako što od učenika traži da sam postane aktivni istraživač informacija, sudac i kreativac.


Za kraj, metode učenja trebaju uvijek ići u smjeru učenja s razumijevanjem, jer samo takav stil učenja može jamčiti da će učenik stvarati i sve ostale alate koji će mu pomoći u razvitku boljeg pamćenja, logičkog povezivanja, kreacije i svega ostaloga što potiče osobni rast jedne osobe.

Posted in Objave

Mogu li igrice pomoći djeci u učenju?

Posted on by logikum91

Novo vrijeme novi problemi. Može se reći da ljudi traže različite načine kako se zabaviti, kako provesti vrijeme, što se i uvelike odražava na samu djecu. Vrijeme u kojem živimo, iziskuje stalne inovacije jer se pokušava apsolutno sve optimizirati, poboljšati, unaprijediti. Slična je situacija i u obrazovnom sustavu. Određene se sastavnice sigurno moraju i mogu poboljšati, no je li uvijek svako traženje možebitnog napretka uistinu pravi put?

Jedna zdrava simbioza igre i učenja je sustav učenja koji se zove GBL learning – Game-based learning – što bi se prevelo kao “učenje utemeljeno na igri”.

Photo by olia danilevich on Pexels.com

Cijela ideja temelji se na ideji da se različiti aspekti igre mogu ubacivati u proces učenja, gdje se sam proces učenja pretvara u aktivno natjecanje. To natjecanje ne mora biti usmjereno protiv drugih sudionika, već se može jedan pojedinac, učenik, natjecati protiv sebe sama.

Neke od sastavnica učenja uz igru su:

  1. Zarađivanje različitih ​​odličja (npr. značke)
  2. Korištenje bodovnih sustava
  3. Ljestvica s najboljim rezultatima
  4. Prikupljanje ostalih nagrada

Ono što se pokušava uvesti u školstvo nije toliko sustav GBL, već nešto što se na engleskom zove “gamification”. Sustav “gamification” (koji još nema adekvatan prijevod na hrvatski jezik, no možemo ga dalje u tekstu jednostavno nazivati “igranje”) ulazi na velika vrata na način da se u nastavni proces ubacuju različite igre preko tableta, laptopa i ostalih informatičkih uređaja. Usto, takav način učenja uključuje i različite aplikacije poput “Prodigy math” i ostale koje u virtualnom svijetu, preko računala, omogućuju učeniku da uz zabavu usvoji gradivo.

GBL sustav budi intrinzičnu motivaciju zbog svojega svojevrsnoga holističkog pristupa dok samo igranje računalnih igrica razvija vanjsku motivaciju.

Ipak, igranje virtualnih igrica uključuje i suradnju pa tako primjerice igre kao što su: Minecraft i Fortnite – “tjeraju” učenike da zajedno surađuju kako bi ostvarili svoj cilj. Slično se, prema novim navodima (čak i nekim istraživanjima) može postići u razredu – tako što učenici mogu surađivati u igrici na tabletu/računalu i pokušati osvojiti što više bodova – riješiti što više zadataka.

Problem nastaje kada se ovakav model učenja i pristupa gura u prvi plan te se predstavlja kao svjetionik koji će osvijetliti i pobijediti mračnu stranu školstva. U praksi, djeca često gube pažnju igrajući igrice i sam proces učenja odlazi u drugi plan. Drugim riječima, učenici ponekad uopće ne razmišljaju o onome što pokušavaju naučiti, što bi trebao biti cilj igrica, već se isključivo fokusiraju osvajanje bodova ili prelasku na viši nivo.

Čini se da je korelacija između računalne obrazovne aplikacije i procesa kao i načina onoga što se uči iz nje uvijek podudaran, no to je još uvijek relativno svježa sfera u kojoj takve igrice imaju velike manjkavosti.

Igra je prirodna pojava u kojoj svi uživamo te je kao takva jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj i kada gubimo, ili kada nismo dobri u istoj, želimo nastaviti i postati bolji. Igra mora imati svoje mjesto u obrazovnom procesu, ali tu jasno treba razgraničiti virtualnost od tzv. fizičke igre koja obuhvaća više aspekata učenja, uključivanja naših osjetila, razvijanje viših mentalnih i motoričkih sfera.